FORTUNA, treći dio

Prema shvaćanju Niccolòa Machiavellija fortuna je sklop objektivnih okolnosti koje su izvan čovjekovih moći. To je međutim samo prividno jer se vrlinom može djelovati protiv fortune i njezine neumoljivosti. Machiavellijev pojam vrline razlikuje se od kršćanskog shvaćanja vrline kao isključivo ćudoredne kategorije, čija je bit strpljivo podvrgavanje Božjoj volji i iščekivanje nebeske nagrade. On se istodobno suprotstavlja i aristotelovskoj i stoičkoj koncepciji vrline; aristotelovskoj, koja vrlinu shvaća kao moralno savršenstvo i prevlast razuma; stoičkoj, kao gledištu koje vrlinu vidi kao rezignirano prihvaćanje sudbine, odnosno usuda. Protivan je i epikurejskom shvaćanju, prema kojem je vrlina tek sredstvo za postizanje duševnog mira i spokoja. Vrlina je, kako je shvaća Machiavelli, politička vrijednost i kategorija. To je sposobnost političkog čovjeka, vještina pojedinca, da unutar širih okolnosti djeluje u skladu s nužnošću koju je spoznao. Vrlina je sinteza energije, volje i hrabrosti, ali i iznimne sposobnosti prilagođavanja onim okolnostima koje u određenom trenutku formiraju figuru fortune.

Takvo prilagođavanje pretpostavlja oprez, postojanost i marljivost, sposobnost objektivne procjene potrebnih snaga i prilagođavanje tih snaga cilju koji se želi postići u savršeno odabranom trenutku. Machiavellijev homo politicus stoga ponajprije mora biti homo virtuosus, tj. čovjek koji svojom, tako shvaćenom, vrlinom želi, zna i može nadvladati fatalizam i pasivno iščekivanje povoljne prigode.

preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.

FORTUNA, drugi dio

Razlog zbog kojega je Fortuna dobila takvo mjesto i važnost u doba humanizma i renesanse proistječe iz položaja u kojem se renesansni čovjek našao kulminacijom individualizma u svakodnevnom životu i umjetnosti kao slici života.

Iz osjećaja vlastite suverenosti pojedinac je osjetio mogućnost odlučivanja o svakom pojedinom slučaju samostalno. S druge strane, razvio je snažan osjećaj egoizma i časti udružene sa slavohlepljem, što ga je prisiljavalo da se u ostvarenju postavljenog cilja ničega ne boji. Sve mu to razvija maštu koja pobuđuje strast, a ona ga često vodi u zloćin ili pohotu prema ženi svojega bližnjega – djevojke su pod zabranom – ili pak u njemu razvija amor divino koji ga vodi skladanju ljuvenom.

 Ta ista mašta otvara prostor i za nedopuštene odnose obaju spolova i kidanje bračnih veza (što podjednako vrijedi i za muškarce i za žene), tj. za nevjeru, odnosno ljubomoru i osvetu, protuosvetu, za koju treba čekati povoljnu priliku. I povrijeđena čast također traži osvetu, odmazdu (vendetta), jednako kao i pretrpljena nepravda, jer osveta je potrebna "da se drugi nauče da te ne diraju", kako je to formulirao Franceso Guicciardini. Nerijetko je to samo vješto prikriven zločin, često plaćeni zločin, a sredstva su mu otrov, bodež, čarolije (uroci, kletve, i sl.).

 Stvara se tako i sloj nekažnjivih, kakvi su, npr. kondotjeri, a sve to, uz osjećaj vlastite suverenosti, snage i moći, u pojedincu rađa osjećaj krajnje nesigurnosti položaja, promjenljivosti sreće, prevrtljivosti, i sve bi to bilo beznadno kada se ne bi moglo utjecati na nju. Upravo mogućnost utjecaja na hirovitu fortunu pruža čovjeku renesanse magični pojam VIRTÙ (vrlina).

preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.

KOPUN, drugi (završni) dio

Da je kopun bio luksuzna hrana svjedoči opsežna odluka Vijeća umoljenih od 8. lipnja 1596. u kojoj se među ostalim ograničava raskoš različitih svečanosti te se izrijekom zabranjuje klanje kopuna. Da je i u nas "ukus modeliran kulturom, to jest društvenom klasom", vidljivo je ne samo iz opisa Ugova stola nego i iz mnogobrojnih prizora ranonovovjekovne kajkavske drame, gdje se kopun često pojavljuje na plemićkim stolovima ("Ljudih mrzenje i detinska pokora", 1800., "Hipokondrijakuš", 1808.) a pojam kopuna postaje tada i sinonim za bolesni oblik pretilosti. Osim što se i u kontinentalnoj kuhinji nadijevao različitim sastojcima (teletina, oštrige, slane srdele bez kostiju, teleći mozak, žemičke natopljene mlijekom i žumancima) te pekao u komadu i na ražnju, kako savjetuju mnogobrojni recepti, među ostalima i oni u "Novoj skupsloženoj zagrebačkoj sokačkoj knigi" Ivana Krstitelja Birlinga (1813.), kopun se spravljao i razrezan o čemu svjedoči i zanimljiv srednjevjekovni recept:

"Razrezati kopuna na desetak dijelova. Posoliti, pobrašniti i prepeći na maslacu. U emajlirani lonac staviti do 2 dl kokošje juhe, 1/8 l bijeloga suhoga vina, 3/8 l narančina soka, 2 žličice osušene narančine kore, nešto muškatnoga cvijeta, prstohvat ružmarina, mljevenoga đumbira, cimet i žličicu šećera. Dijelove prethodno prepečenoga kopuna pirjati u navedenim sastojcima, podlijevajući, po potrebi, juhom. Pred završetak dodati umaku desetak suhih šljiva bez koštica i desetak grožđica. Kao prilog kopunu servira se pirjana riža ili široki rezanci. Ukrasite zdjelu ploškama naranče."

preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.

FORTUNA, prvi dio

Evo još jedne zanimljive lekikografske crtice iz "Leksikona Marina Držića"!

Pojam fortune koji je u XVI. st. zaokupio svijest i determinirao mnoge postupke renesansnog čovjeka, sinteza je antičkih shvaćanja Usuda i srednjevjekovne predodžbe Fortune kao vladarice kotača sudbine kojim hirovito upravlja, otprilike onako kako je prikazana u zbirci vagantskih pjesama iz XIII. st., poznatih pod nazivom Carmina Burana.

U antičkom Rimu Fortuna je božica sudbine. Samovoljna, neumoljivo vlada egzistencijom, ne čineći to iz zloće ili mržnje, nego je potpuno ravnodušna prema posljedicama svojega čina. Zato je najčešće prikazana kao slijepa božica ili kao žena s kormilom u ruci. Ona je spoj dviju antičkih grčkih božica: Tihe, simbola dobre sreće i sretnog slučaja, i Ate, simbola zle sreće;  njih prati Elpida, slijepa nada, zajedno s Litama, sestrama koje ispravljaju počinjeno zlo, dajući tako toj dvostrukoj božici značenje što ju čini bližom renesansnom modelu.

Kao božica blagostanja, Fortuna u ruci drži rog izobilja iz kojega ćudljivo dijeli svoje darove.

U zbirci Carmina Burana prikazana je kao kraljica s krunom koja sjedi usred svojega kola držeći dva razmotana svitka u rukama. Oko kola, u smjeru kazaljke sata, vide se četiri muške figure: uspravljen mladić, s lijeve strane kola, uz kojega stoji tekst REGNABO (vladat ću); vladar s krunom i žezlom na tronu na vrhu kola, uz kojega stoji tekst REGNO (vladam); kralj s krunom, s desne strane kola, okrenut naglavce, uz kojega stoji tekst REGNAVI (vladao sam); muški lik oboren ispod kola, uz kojega stoji tekst SUM SIN REGNO (bez kraljevstva sam). Kolo se opet može pokrenuti, zavrtjeti se u istom smjeru, ponavljajući iste kretnje, koje će u doba baroka, u otporu prema raspojasanosti renesanse, oslanjajući se ponovno na mnoge postulate srednjega vijeka, pretvoriti u temeljni mehanizam opomene, u kotač torture svijesti i savjesti postrenesansnog čovjeka, onako kako je to kodificirao Ivan Gundulić na početku "Osmana":

Kolo sreće uokoli

vrteći se ne pristaje:

tko bi gori, eto je doli,

a tko doli, gori ustaje.

preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.

KOPUN, prvi dio

Na ovogodišnjem interliberu sam kupio samo jednu knjigu – leksikon Marina Držića u izdanju Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža". Svaku večer s velikim užitkom uzimam knjižurinu od par kila i par stotina stranica u ruke i polako je listam pronalazeći zanimljive stvari… Za početak lekikografska crtica "Kopun"…

Kopun, uškopljeni mladi pijevac. Pijetlić se kastrira u dobi od 3 do 4 mjeseca. Potom životinja posebno kaloričnom prehranom i zbog namjerno ograničena prostora kretanja postaje tusta, osobito mekana mesa prožeta masnim naslagama. Doseže težinu od 3,5 do 5, pa čak i 6 kg. Već je od visokoga srednjega vijeka pečeni, nadjeveni i na druge različite načine spravljeni kopun bio iznimna poslastica i birani gastronomski ures otmjenih feudalnih stolova. Kopune su u XVII. st. uzgajali u krletkama koje su visjele u mračnoj prostoriji i hranili ih valjušcima od ječmenog brašna, prosa, zobi, kuhane riže te pastilama od anisa i mošusa.

U Marina Držića kopuna spominje Pomet u Dundu Maroju (I, 2), najprije kao kapunića koga mu primeću u ispražnjenu pliticu uz guščicu, da bi u glasovitu monologu – znamenitu gastronomsko-gurmanskom katalogu (II, 1), u kojem do izražaja dolazi njegov razvijeni hedonizam kao važna svjetonazorska karakterna sastavnica toga lika,, središnje mjesto zauzima upravo kopun: sjedeći za trpezom s Ugom Tudeškom, Pomet opisuje kopuna veličine guske kakva njegove "oči nigda nijesu prije vidjele". Nije bio siguran je li kopun isprigan ili ispečen, ali "imaše njeku hrustu na sebi koja mi oči zanošaše, srce mi veseljaše, apetit mi otvoraše". Na tom začudnom pladnju uz kopuna se se našle dvije jarebice, komad pečene teletine, "polovica zadnja od zečića" nadjevena slaninom i klinčićima, a sve je okruživao vijenac pečenih kosovića. Ugov i Pometov kopun bio je, uz to, nadjeven ptičicama, smokvama, grožđicama, lukom i različitim mirodijama. Nije stoga čudno da je Pomet, u gurmanskom zanosu, hvalio onodobnoga chefa kao "kurvina kuhača" koji od "onoga kapuna galantarije biješe učinio".

preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.

 

 

Sjedeći za trpezom s mojijem Tudeškom, a pečeno bijahu donijeli – pjat, u njemu kapun. Gledam, ali je guska, ali što drugo. Onoliko velika kapuna moje oči nigda nijesu vidjele. Ispečen? Gledah, ali je isprigan ali je ispečen. Imaše njeku hrustu na sebi koja mi oči zanošaše, srce mi se veseljaše, apetit mi otvoraše. Oko njega dvije jarebice oblahne, a sok iž njih rosi. Pjat urešavahu s strana peča vitelja mesa od mlijeka, koja para da govoraše: "Jeđ me, jeđ me", i polovica zadnja od zečića, lardica okolo nazadijevana, a garofalići neistučeni nakićena, koja para na trpezi mirisom da stvaraše veselo, drago prolitje; a na krajijeh od plitice uokolo nakitili bijehu kosovića; drazijeh kosovića, turdius inter avibus, koji paraše da se uokolo uhitili bijehu i da u veras pojući govoraše: "Blaženi, uzmite!" i u tjezijeh delicijah stojeći u kontemplacijoni bijeh otišao in estasis. (Marin Držić: Dundo Maroje, II-1, Pometov monolog)

pjat – tanjur; oblahan – okrugao; peča – komad; vitelji – teleći; lardica – komadići slanine; garofalić – karanfilić; turdius inter avibus – Pomet pogrešno govori latinski, trebalo bi turdius inter aves (drozd među pticama); veras – stih; kontempacijon – razmatranje; in estasis – u zanos

Pisma dum Marinu

Prije nekoliko mjeseci, čistom igrom slučaja, dobio sam od kolegice hrpu poštanskih maraka iz cijeloga svijeta. Kao klinac sam ih sakupljao, pa me ta prozirna vrećica odmah podsjetila na djetinjstvo i opčinjenost šarenim sličicama. Potaknut već davno zaboravljenim dječačkim osjećajem, iz podruma kod staraca izvukao sam svoj stari album, pomalo raspadnut i vlažan, vrlo skroman veličinom i popunom, i stvari su krenule, prirodno vodeći jedna drugoj – kupovina novog i većeg albuma, sortiranje, preslagivanje, popunjavanje.

Za oko mi je tada zapela jedna marka još iz vremena SFRJ, na kojoj je slika poštara koji s osmijehom na licu donosi pismo, a primatelj je jednako tako nasmiješen i preuzima. I gledao sam tu pomalo socrealističku marku i pitao se, onako nostalgičarski kako već ja i znam, gdje su ta vremena. Vremena kad smo pisali pisma. Ponekad su bila kratka odražavajući trenutke pomanjkanja svih ideja i trenutke pustoši bez ikakvih događanja. A nekad su bila duga i prepuna ludih događanja, otkačenih zamisli i ljubavnih jadikovki. Sjećam se kako sam tih dana svakodnevno zavirivao u poštanski sandučić nestrpljivo iščekujući odgovor. Nije bilo e-maila, mobitela, a telefonom je bilo bezveze razgovarati jer biste u pismo uvijek stavili ono što iz nekog razloga ne biste mogli izreći na telefonu.

Ponukam masivnim nostalgičarskim silama, odlučio sam uključiti pisanje pisama u svoj odnos s djelom Marina Držića, ili točnije - s Marinom Držićem. Pišem mu pisma. Kome? Pa njemu, Marinu Držiću. Zar on nije mrtav? Pa što onda, napisao sam već nekoliko pisama i baš lijepo komuniciramo. Da budem precizniji, ja sasvim lijepo komuniciram s njim. Pa je li ih šalješ? Šaljem, naravno, pa kakvo bi to pismo bilo koje nije prošlo kroz poštu, ruke poštanskih službenika, pomalo se zaprljalo i izgužvalo guranjem u poštanski sandučić. Pa kome ih šalješ? A kome da ih šaljem? Šaljem ih sebi. Znam da zvuči ludo, ali za sada mi se to čini kao najbolje rješenje. I, o čemu mu pišeš? O svemu i svačemu: što mislim o njemu, njegovim likovima, što osjećam čitajući njegove riječi i riječi o njemu, o mojim nedoumicama i nedavnim događanjima. Obraćam mu se kao prijatelju, i pisma su ponekad radosna, ponekad jako tužna,…

U svakom slučaju, evo omotnica. Osim što su sama pisma ukrašena i iscrtana, pazio sam da i omotnice ukrasim Držićevim riječima i svojim crtežima, a i vodio sam računa o poštanskim markama.

Prvi at - drugi prizor

Dragi prijatelji, veselim se što Vas mogu pozvati na otvorenje izložbe NOVIH ilustracija (da, da, nemojte se čuditi, ovaj put nije Don Quijote!)  "DUNDO MAROJE", i to u knjižnicu (dječju) znakovitog naziva - Marin Držić, na vrlo zanimljivoj adresi - Avenija M. Držića 10, u utorak, 18. listopada u 19,00 sati. Veselim se Vašem dolasku, a ako se ne vidimo, izložbu možete razgledati do kraja studenog!

Kao uvod u izložbu, evo novih ilustracija!

 

UGO: Pomet!
POMET: Signor.

 

UGO: Foler far frit con me questa signora, signora tanto crudele al suo serfitor.
(Hoće me uništiti ova gospođa, gospođa toliko okrutna prema svome sluzi.)

 

Mi star sempre tuo serfitor; dinari, vita tuo comando, crudel signora! Tasi ti cor, pestilenz, fenga 'l cancar chi ti foler piu ben.
(Ja sam uvijek tvoj sluga; moj novac i život na tvoju su zapovijed, okrutna gospođo! Neka ga snađu kuga i neka ga spopadne rak tko te više voli.)

 

UGO: Mi foler ben a un pietra; per Dio, matar chi non foler ben a mi.
(Ja volim kamen; bogami, ubit ću ga tko me ne voli.)
POMET: Signora Laura, - znam kad se i Manda zvaše u Kotoru, - non tanta superbia! Sad mi toškano govoriš, a naši smo, ili hoćemo ili nećemo.
(non tanta superbia – ne budi tako ohola)

 

Neće vazda jednako brijeme bit: za slatkijem ljetom dođe i gorka zima; i ti cvijet od ljeposti kojom se oholiš mogao bi i kozomor još potlačit.
(kozomor – nevrijeme, oluja, vjetar s juga)

 

Vidjeli smo i druzijeh sinjora u Rimu, velicijeh kako i ti, koje, koliko su na višemu bile, toliko su na bašije pali.
(bašije – komparativ od baš-nizak, niže)
UGO: Mi tanto amar questa crutele, e ella a me foler tanto mal!
(Ja toliko volim ovu okrutnicu a ona mi želi samo zlo!)

 

LAURA: Pomete, ča su te riječi? Jesam li ti rekla da mi ne dohodiš s tizim Tudeškom prid vrata? A ti hoćeš svakako i na sramotu! Ovo ti pripovidam: ostani mi se kuće ako neć da te skanda najde.
(skanda – skandal, sablazan, sramota)
POMET: Ah, signora Laura, ne poznavaš tvoje srjeće! Ovi je Tudešak prvi bogatac od svijeh Tudešaka ki su u Rimu, a mahnit je za tobom...

 

...a u pratiku ne more bit galantiji vlasteličić od njega. Ja ne znam koji su to tvoji giribici: druge našilju na njega, a ti bježiš od tvoje srjeće.
(pratika – praksa, iskustvo, ljubavne veze; giribic – hir, mušice; našiljati na koga - obasipati koga porukama)
UGO: Ah, cruter, queste lacrime non mover tuo cor, cor pietra non cor!
(Ah, okrutnice, ove suze ne mogu ganuti tvoje srce, kameno srce, ne srce!)

 

LAURA: Dico, andate con dio,...
(Kažem, idite s Bogom,...)

 

... non vo piu ašcoltar le vostre ciance.
(... neću više slušati vaših gluposti!)

 

POMET: Zahvaljamo! Ma ti smo mi svakako sluge.

 

Fortuna je, neka malo poabunaca.
(fortuna – oluja; poabunacati – stišati se)

S jučerašnjeg druženja u taverni ;-)

trat - pothvat; novela - šala; kanalja - ološ, rulja

... sve je s vragom otišlo

"Maro, otac ti je arivo u Rim za skapulat dinare od tvog naufradžija; ma je sve s vragom otišlo."

pasavati se - zadovoljiti se; peča - komad; krinca - zdjelica; džimrijat - šrtariti; scijeniti - misliti; kutao - mjera od oko 8 dl; medzalin - sitan srebrn movac; arivati - stići; skapulat - spasiti; naufradžijo - brodolom, propast; kavalijer - vitez

Trijumf Pometov

"Peti je čin konačan trijumf Pometov. Pobijedivši nesposobne ljude nahvao, svoje glavne neprijatelje Popivu i Mara, progonjene dužnike bez prebijene pare, Pomet, kralj od ljudi, vjertuoz, u pravom je času osvojio fortunu i sad je promijenio društveni položaj, što se vidi u njegovu vanjsku izgledu, primjerenom scenskoj umjetnosti velikoga komediografa. Sluga koji je bio odjeven skromno, kao i Maro kad je htio prevariti oca, sad je u velutu, s ogrlicom oko vrata, s mačem oko pasa, dakle poput plemića, a to simbolizira ne samo u svijetu komedije provjerene suvremene filozofske nazore o pobjedi inteligentnog pojedinca, odlučnog i nadarenog vrlinom, nad stihijskom silom fortune koja ne opći s neznalicama i podlacima, nego i neke posebne crte Držićevih shvaćanja koja su se potvrdila u urotničkim pismima, uvelike nadahnutim, između ostaloga, i stanovitim postavkama Machiavellijeve filozofije. Raskrinkavši i moralno i materijalno porazivši ljude nahvao, sada taj čovjek nazbilj – pravi čovjek ne prema nekim općenitim i univerzalnim vrednotama i razlikovanjima dobra i zla nego u skladu s renesansnom vizijom svijeta, društvenih odnosa, etičkih vrijednosti itd. – mijenja društveni status u istom onom smislu kao što je u urotničkim pismima pjesnik zamišljao poraz nesposobnosti dubrovačke oligarhije i podjelu vlasti između puka i vlastele. Posve je, dakle, pogrešno Pometu pripisivati bilo negativne osobine bilo pozitivna svojstva anticipatora društvenih promjena s pozicije modernih, ili građanskih ili revolucionarnih, idejnih stajališta, izvan jedinoga ispravnoga, što će reći povijesnoga konteksta." (Dr. Frano Čale)

malankonija - tuga; fortuna - oluja; bunaca - tišina na moru; Post nubilorum Phoebus - poslije kiše sunce (umjesto nubilorum treba nubila); pasati - proći, zadovoljiti

Nove slike,...

 

Bokčilo i Pomet

Bokčilo, Maroje i Tripčeta

 

Susret oca i sina

Pomet i Petrunjela

U beskrajnoj zapletenosti odnosa svih likova u "Dundu Maroju", udvaranje zaljubljenih Pometa i Petrunjele veselim podbadanjem i razmjenjivanjem dvosmislenih pjesmica svakako je jedno od najljepših dijelova :-)

 

pobjed - po objedu; pinuti - popiti malo; parati - činiti se, izgledati

 

Slike

Evo novih slika,...

 

Dundo Maroje

 

Laura

 Pomet

 Pomet i Petrunjela

Neka malo poabunaca

Kaže Popiva Pometu: "Pomete, signor Pometo, bagio la man a vostra signoria! Veliki Pomete njegda, ma si sad mali; sinjora vam u obraz vrata zatvori! Da ne budem iz kantuna gledao, rekao bi mi: "Sve smo u nje." Pomete, neće sinjore tvojijej slacijeh riječi, ni se haju za brikunanje tudeško za kijem ti ideš; hoće kolajine, hoće zlato, hoće dzoje! Vidiš ovu kolajinu? Vidiš ovi kolarin? Vidiš li ovi pendin? Sve ovo kosta trista dukata. Ovo će sve Maro Marojev, gospar moj, darovat sinjori Lauri."

signor Pometo bagio la man a vostra signoria - gospodine Pomete ljubim ruku vašem gospodstvu; kantun - kut, ugao; brikunanje - laganje; kolajina - ogrlica; dzoja - dragulj, nakit; pendin - ukras o vratu

Ponekad je u neprilikama dobro malo zastati i pričekati da se nevrijeme stiša. Tako čini i Pomet, "vjertuoz", "gospodar od ljudi" i čovjek u kojeg je "fortuna namurana", i to mu donosi konačnu pobjedu u kojo će svoje takmace namagarčiti i pritom im dati dobru lekciju.

Ponekad ne mogu a da ne pomislim kako bi Amerikanci od Pometa napravili uzor za neku "self-help" knjigu.

Slike!

Ma sam zaljezao u veliku konsideracijon, a imam danaska fačende činit, fačende dostojne od Pometa. (zaljesti - zaći; konsideracijon - razmišljanje; fačenda - posao)

 

Pomet

 Ugo Tudešak

Dundo Maroje

 

Bokčilo

 

Tripčeta

 

Pomet

Bokčilo, majstore!

Bokčilo je, barem meni, jedan od najsimpatičnijih likova "Dunda Maroja" - Marojev sluga, izjelica i vinopija, staro gunđalo, ali i pravi primjer zdravoseljačke mudrosti i dovitljivosti. Evo što on kaže dundu Maroju kad mu ovaj spomene da ga je najeo i napojio: "Jesi, sita si me napojio! Ovo, otkle sam iz Grada, nijesam se usrao, ni sam imao čim s tvojom hranom. Nađi ti one štono se iz Moreške zemlje donose kamilionte, kao li se zovu, koji se jajerom hrane; a vodi junake s sobom koji se jajerom ne pasu. Po kutla mi je vina dao! Jaoh si ve meni, jao!"

 

tovijerna - krčma; Moreška - Mauretanija, sjeverozapadna Afrika; kamiliont - kameleon; jajer - zrak; hraniti se jajerom - ne jesti ništa; kutao - mjera od oko 8 dl