Prema shvaćanju Niccolòa Machiavellija fortuna je sklop objektivnih okolnosti koje su izvan čovjekovih moći. To je međutim samo prividno jer se vrlinom može djelovati protiv fortune i njezine neumoljivosti. Machiavellijev pojam vrline razlikuje se od kršćanskog shvaćanja vrline kao isključivo ćudoredne kategorije, čija je bit strpljivo podvrgavanje Božjoj volji i iščekivanje nebeske nagrade. On se istodobno suprotstavlja i aristotelovskoj i stoičkoj koncepciji vrline; aristotelovskoj, koja vrlinu shvaća kao moralno savršenstvo i prevlast razuma; stoičkoj, kao gledištu koje vrlinu vidi kao rezignirano prihvaćanje sudbine, odnosno usuda. Protivan je i epikurejskom shvaćanju, prema kojem je vrlina tek sredstvo za postizanje duševnog mira i spokoja. Vrlina je, kako je shvaća Machiavelli, politička vrijednost i kategorija. To je sposobnost političkog čovjeka, vještina pojedinca, da unutar širih okolnosti djeluje u skladu s nužnošću koju je spoznao. Vrlina je sinteza energije, volje i hrabrosti, ali i iznimne sposobnosti prilagođavanja onim okolnostima koje u određenom trenutku formiraju figuru fortune.
Takvo prilagođavanje pretpostavlja oprez, postojanost i marljivost, sposobnost objektivne procjene potrebnih snaga i prilagođavanje tih snaga cilju koji se želi postići u savršeno odabranom trenutku. Machiavellijev homo politicus stoga ponajprije mora biti homo virtuosus, tj. čovjek koji svojom, tako shvaćenom, vrlinom želi, zna i može nadvladati fatalizam i pasivno iščekivanje povoljne prigode.
preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.
Nema komentara:
Objavi komentar