FORTUNA, treći dio

Prema shvaćanju Niccolòa Machiavellija fortuna je sklop objektivnih okolnosti koje su izvan čovjekovih moći. To je međutim samo prividno jer se vrlinom može djelovati protiv fortune i njezine neumoljivosti. Machiavellijev pojam vrline razlikuje se od kršćanskog shvaćanja vrline kao isključivo ćudoredne kategorije, čija je bit strpljivo podvrgavanje Božjoj volji i iščekivanje nebeske nagrade. On se istodobno suprotstavlja i aristotelovskoj i stoičkoj koncepciji vrline; aristotelovskoj, koja vrlinu shvaća kao moralno savršenstvo i prevlast razuma; stoičkoj, kao gledištu koje vrlinu vidi kao rezignirano prihvaćanje sudbine, odnosno usuda. Protivan je i epikurejskom shvaćanju, prema kojem je vrlina tek sredstvo za postizanje duševnog mira i spokoja. Vrlina je, kako je shvaća Machiavelli, politička vrijednost i kategorija. To je sposobnost političkog čovjeka, vještina pojedinca, da unutar širih okolnosti djeluje u skladu s nužnošću koju je spoznao. Vrlina je sinteza energije, volje i hrabrosti, ali i iznimne sposobnosti prilagođavanja onim okolnostima koje u određenom trenutku formiraju figuru fortune.

Takvo prilagođavanje pretpostavlja oprez, postojanost i marljivost, sposobnost objektivne procjene potrebnih snaga i prilagođavanje tih snaga cilju koji se želi postići u savršeno odabranom trenutku. Machiavellijev homo politicus stoga ponajprije mora biti homo virtuosus, tj. čovjek koji svojom, tako shvaćenom, vrlinom želi, zna i može nadvladati fatalizam i pasivno iščekivanje povoljne prigode.

preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.

FORTUNA, drugi dio

Razlog zbog kojega je Fortuna dobila takvo mjesto i važnost u doba humanizma i renesanse proistječe iz položaja u kojem se renesansni čovjek našao kulminacijom individualizma u svakodnevnom životu i umjetnosti kao slici života.

Iz osjećaja vlastite suverenosti pojedinac je osjetio mogućnost odlučivanja o svakom pojedinom slučaju samostalno. S druge strane, razvio je snažan osjećaj egoizma i časti udružene sa slavohlepljem, što ga je prisiljavalo da se u ostvarenju postavljenog cilja ničega ne boji. Sve mu to razvija maštu koja pobuđuje strast, a ona ga često vodi u zloćin ili pohotu prema ženi svojega bližnjega – djevojke su pod zabranom – ili pak u njemu razvija amor divino koji ga vodi skladanju ljuvenom.

 Ta ista mašta otvara prostor i za nedopuštene odnose obaju spolova i kidanje bračnih veza (što podjednako vrijedi i za muškarce i za žene), tj. za nevjeru, odnosno ljubomoru i osvetu, protuosvetu, za koju treba čekati povoljnu priliku. I povrijeđena čast također traži osvetu, odmazdu (vendetta), jednako kao i pretrpljena nepravda, jer osveta je potrebna "da se drugi nauče da te ne diraju", kako je to formulirao Franceso Guicciardini. Nerijetko je to samo vješto prikriven zločin, često plaćeni zločin, a sredstva su mu otrov, bodež, čarolije (uroci, kletve, i sl.).

 Stvara se tako i sloj nekažnjivih, kakvi su, npr. kondotjeri, a sve to, uz osjećaj vlastite suverenosti, snage i moći, u pojedincu rađa osjećaj krajnje nesigurnosti položaja, promjenljivosti sreće, prevrtljivosti, i sve bi to bilo beznadno kada se ne bi moglo utjecati na nju. Upravo mogućnost utjecaja na hirovitu fortunu pruža čovjeku renesanse magični pojam VIRTÙ (vrlina).

preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.