Razlog zbog kojega je Fortuna dobila takvo mjesto i važnost u doba humanizma i renesanse proistječe iz položaja u kojem se renesansni čovjek našao kulminacijom individualizma u svakodnevnom životu i umjetnosti kao slici života.
Iz osjećaja vlastite suverenosti pojedinac je osjetio mogućnost odlučivanja o svakom pojedinom slučaju samostalno. S druge strane, razvio je snažan osjećaj egoizma i časti udružene sa slavohlepljem, što ga je prisiljavalo da se u ostvarenju postavljenog cilja ničega ne boji. Sve mu to razvija maštu koja pobuđuje strast, a ona ga često vodi u zloćin ili pohotu prema ženi svojega bližnjega – djevojke su pod zabranom – ili pak u njemu razvija amor divino koji ga vodi skladanju ljuvenom.
Ta ista mašta otvara prostor i za nedopuštene odnose obaju spolova i kidanje bračnih veza (što podjednako vrijedi i za muškarce i za žene), tj. za nevjeru, odnosno ljubomoru i osvetu, protuosvetu, za koju treba čekati povoljnu priliku. I povrijeđena čast također traži osvetu, odmazdu (vendetta), jednako kao i pretrpljena nepravda, jer osveta je potrebna "da se drugi nauče da te ne diraju", kako je to formulirao Franceso Guicciardini. Nerijetko je to samo vješto prikriven zločin, često plaćeni zločin, a sredstva su mu otrov, bodež, čarolije (uroci, kletve, i sl.).
Stvara se tako i sloj nekažnjivih, kakvi su, npr. kondotjeri, a sve to, uz osjećaj vlastite suverenosti, snage i moći, u pojedincu rađa osjećaj krajnje nesigurnosti položaja, promjenljivosti sreće, prevrtljivosti, i sve bi to bilo beznadno kada se ne bi moglo utjecati na nju. Upravo mogućnost utjecaja na hirovitu fortunu pruža čovjeku renesanse magični pojam VIRTÙ (vrlina).
preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.
Nema komentara:
Objavi komentar