srijeda, 13. lipnja 2012.

Buđenje

Nakon stvaralačke krize, evo novih radova. Ali prije bih volio reći kako su nastali. Ove radove nazivam grafikama, jer iako nisu izvedeni kao grafika u pravom smislu te riječi, nastali su kao grafike. To znači da je svaka boja posebno iscrtavana na zasebnom papiru. Nakon toga je svaki list papira skeniran, da bi onda cijela slika bila složena u Illustratoru. Sviđa mi se kako je cijela stvar uspjela, i drago mi je da je mogu podijeliti s vama.
P.S. Prvi radovi tako nastali su aktovi, ali to će biti objavljeno nekom drugom prilikom :-)

Ja Dugi Nos, negromant od velicijeh Indija, nazivam dobar dan, mirnu noć i pritilo godište svitlijem, uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom, a pozdravljam ovi stari puk: ljudi-žene, stare-mlade, velike i male, puk s kime mir stanom stoja a rat izdaleka gleda, rat poguba ljucke naravi.
(Dundo Maroje, prolog Dugog nosa)

MAROJE:
Bokčilo, jesam li ti rekao: ne davaj mi fastidija, ne pristaj mi tuzi! Ti se, pjanico, rugaš mnom.
BOKČILO:
Tebi sam pjan, a tvoj tobolac najbolje zna kako stoji moj trbuh.
MAROJE:
Nijesam li ti danaska dao po kutla vina popit?
BOKČILO:
Jesi, sita me si napojio! Ovo, odkle sam iz Grada, nijesam se usrao, ni sam imao čim s tvojom hranom. Nađi ti one štono se iz Moreške zemlje donose kamilionte, kao li se zovu, koji se jajerom hrane; a ne vodi junake s sobom koji se jajerom ne pasu. Po kutla mi je vina dao! Jaoh si ve meni, jao!
(Dundo Maroje, 1. 1.)

POMET:
Signor Ugo, che tanta desperazion pigliar? Star allegro, di bona voglia! Andiamo a far trink, la signora poi voler ben.
UGO:
Antamo, fer Dio, bever malvagìa e fuggir dolor de cor. Segnora, foler non foler, mi štar vostro serfitor.
POPIVA:
Pomete, signor Pometo, bagio la man a vostra signoria! Veliki Pomete njegda, ma si sad mali; sinjora vam u obraz vrata zatvori! Da ne budem iz kantuna gledao, rekao bi mi: "Sve smo u nje". Pomete, neće sinjore tvojijeh slatcijeh riječi, ni se haju za brikunanje tudeško, za kijem ti ideš; hoće kolajine, hoće zlato, hoće dzoje! Vidiš ovu kolajinu? Vidiš ovi kolarin? Vidiš li ovi pendin? Sve ovo kosta trista dukata; ovo će sve Maro Marojev, gospar moj, darovat sinjori Lauri. 
(Dundo Maroje, 1. 4.)

POMET:
Petrunjelico, lijepa našjenico!
PETRUNJELA:
Brižan Pomete, što se ovdi vrtiš? Gospođa vas moja neće; sva se je stavila na onoga dobročestoga Mara; neće veće nikoga u kuću.
POMET:
Ako se je ona stavila na toga brižnika Mara, a ja se sam stavio na moju brižnicu Petrunjelicu.
PETRUNJELA:
Na tvoju? Još se nijesam prodala da sam ičigova.
POMET:
A ti se daruj meni, ter ćeš moja bit, a uzdarov ti ja i sve moje stvari. Bogme si mi draga, a sad pobjed, kako sam pinuo, paraš mi ljepša - meka ti si!
(Dundo Maroje, 2. 1.)


Takoga je uresa Tirena slavna vil,
er sunce s nebesa ljepšu vik nî vidil'.
(Tirena, 1.)

Vukodlak:
Ja sam Grizivino a nijesam Vukodlak:
grizem, žvem, ijem vino brz, krjepak, hitar, lak.
Uklon' se svak meni, knezu Grizivinu;
prilike meni nî, kad što dobro pinu.
Kojak:
Nut hlapa gdi hlapa! Hlapa', hlape, takoj!
Da je peču štapa! Nu čeka', svinjo, stoj!
(Venere i Adon, 1.)

ponedjeljak, 13. veljače 2012.

Zima

Isprva nisam bio siguran kako se ova priča uklapa u moju koncepciju "Srednjevjekovnjaka" (čitaj "zaljubljenika u prošlost"). Samo sam znao da je želim nacrtati i podijeliti. Tek sam naknadno shvatio, razmišljajući o svemu, da je boravak na snijegu s Martom raširio neke sitne pukotine u mom pamćenju kroz koje sam vidio sebe na snijegu u nekadašnjoj Ulici 8. marta u Velikoj Gorici.
Kako mi bolje ide crtanje od pisanja, evo par prizora s jučerašnjeg sanjkanja...



petak, 9. prosinca 2011.

FORTUNA, treći dio


Prema shvaćanju Niccolòa Machiavellija fortuna je sklop objektivnih okolnosti koje su izvan čovjekovih moći. To je međutim samo prividno jer se vrlinom može djelovati protiv fortune i njezine neumoljivosti. Machiavellijev pojam vrline razlikuje se od kršćanskog shvaćanja vrline kao isključivo ćudoredne kategorije, čija je bit strpljivo podvrgavanje Božjoj volji i iščekivanje nebeske nagrade. On se istodobno suprotstavlja i aristotelovskoj i stoičkoj koncepciji vrline; aristotelovskoj, koja vrlinu shvaća kao moralno savršenstvo i prevlast razuma; stoičkoj, kao gledištu koje vrlinu vidi kao rezignirano prihvaćanje sudbine, odnosno usuda. Protivan je i epikurejskom shvaćanju, prema kojem je vrlina tek sredstvo za postizanje duševnog mira i spokoja. Vrlina je, kako je shvaća Machiavelli, politička vrijednost i kategorija. To je sposobnost političkog čovjeka, vještina pojedinca, da unutar širih okolnosti djeluje u skladu s nužnošću koju je spoznao. Vrlina je sinteza energije, volje i hrabrosti, ali i iznimne sposobnosti prilagođavanja onim okolnostima koje u određenom trenutku formiraju figuru fortune.
Takvo prilagođavanje pretpostavlja oprez, postojanost i marljivost, sposobnost objektivne procjene potrebnih snaga i prilagođavanje tih snaga cilju koji se želi postići u savršeno odabranom trenutku. Machiavellijev homo politicus stoga ponajprije mora biti homo virtuosus, tj. čovjek koji svojom, tako shvaćenom, vrlinom želi, zna i može nadvladati fatalizam i pasivno iščekivanje povoljne prigode.
preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.

petak, 2. prosinca 2011.

FORTUNA, drugi dio


Razlog zbog kojega je Fortuna dobila takvo mjesto i važnost u doba humanizma i renesanse proistječe iz položaja u kojem se renesansni čovjek našao kulminacijom individualizma u svakodnevnom životu i umjetnosti kao slici života.
Iz osjećaja vlastite suverenosti pojedinac je osjetio mogućnost odlučivanja o svakom pojedinom slučaju samostalno. S druge strane, razvio je snažan osjećaj egoizma i časti udružene sa slavohlepljem, što ga je prisiljavalo da se u ostvarenju postavljenog cilja ničega ne boji. Sve mu to razvija maštu koja pobuđuje strast, a ona ga često vodi u zloćin ili pohotu prema ženi svojega bližnjega – djevojke su pod zabranom – ili pak u njemu razvija amor divino koji ga vodi skladanju ljuvenom.
 Ta ista mašta otvara prostor i za nedopuštene odnose obaju spolova i kidanje bračnih veza (što podjednako vrijedi i za muškarce i za žene), tj. za nevjeru, odnosno ljubomoru i osvetu, protuosvetu, za koju treba čekati povoljnu priliku. I povrijeđena čast također traži osvetu, odmazdu (vendetta), jednako kao i pretrpljena nepravda, jer osveta je potrebna "da se drugi nauče da te ne diraju", kako je to formulirao Franceso Guicciardini. Nerijetko je to samo vješto prikriven zločin, često plaćeni zločin, a sredstva su mu otrov, bodež, čarolije (uroci, kletve, i sl.).
 Stvara se tako i sloj nekažnjivih, kakvi su, npr. kondotjeri, a sve to, uz osjećaj vlastite suverenosti, snage i moći, u pojedincu rađa osjećaj krajnje nesigurnosti položaja, promjenljivosti sreće, prevrtljivosti, i sve bi to bilo beznadno kada se ne bi moglo utjecati na nju. Upravo mogućnost utjecaja na hirovitu fortunu pruža čovjeku renesanse magični pojam VIRTÙ (vrlina).
preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.

utorak, 29. studenoga 2011.

KOPUN, drugi (završni) dio

Da je kopun bio luksuzna hrana svjedoči opsežna odluka Vijeća umoljenih od 8. lipnja 1596. u kojoj se među ostalim ograničava raskoš različitih svečanosti te se izrijekom zabranjuje klanje kopuna. Da je i u nas "ukus modeliran kulturom, to jest društvenom klasom", vidljivo je ne samo iz opisa Ugova stola nego i iz mnogobrojnih prizora ranonovovjekovne kajkavske drame, gdje se kopun često pojavljuje na plemićkim stolovima ("Ljudih mrzenje i detinska pokora", 1800., "Hipokondrijakuš", 1808.) a pojam kopuna postaje tada i sinonim za bolesni oblik pretilosti. Osim što se i u kontinentalnoj kuhinji nadijevao različitim sastojcima (teletina, oštrige, slane srdele bez kostiju, teleći mozak, žemičke natopljene mlijekom i žumancima) te pekao u komadu i na ražnju, kako savjetuju mnogobrojni recepti, među ostalima i oni u "Novoj skupsloženoj zagrebačkoj sokačkoj knigi" Ivana Krstitelja Birlinga (1813.), kopun se spravljao i razrezan o čemu svjedoči i zanimljiv srednjevjekovni recept:
"Razrezati kopuna na desetak dijelova. Posoliti, pobrašniti i prepeći na maslacu. U emajlirani lonac staviti do 2 dl kokošje juhe, 1/8 l bijeloga suhoga vina, 3/8 l narančina soka, 2 žličice osušene narančine kore, nešto muškatnoga cvijeta, prstohvat ružmarina, mljevenoga đumbira, cimet i žličicu šećera. Dijelove prethodno prepečenoga kopuna pirjati u navedenim sastojcima, podlijevajući, po potrebi, juhom. Pred završetak dodati umaku desetak suhih šljiva bez koštica i desetak grožđica. Kao prilog kopunu servira se pirjana riža ili široki rezanci. Ukrasite zdjelu ploškama naranče."
preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.

srijeda, 23. studenoga 2011.

FORTUNA, prvi dio

Evo još jedne zanimljive lekikografske crtice iz "Leksikona Marina Držića"!

Pojam fortune koji je u XVI. st. zaokupio svijest i determinirao mnoge postupke renesansnog čovjeka, sinteza je antičkih shvaćanja Usuda i srednjevjekovne predodžbe Fortune kao vladarice kotača sudbine kojim hirovito upravlja, otprilike onako kako je prikazana u zbirci vagantskih pjesama iz XIII. st., poznatih pod nazivom Carmina Burana.
U antičkom Rimu Fortuna je božica sudbine. Samovoljna, neumoljivo vlada egzistencijom, ne čineći to iz zloće ili mržnje, nego je potpuno ravnodušna prema posljedicama svojega čina. Zato je najčešće prikazana kao slijepa božica ili kao žena s kormilom u ruci. Ona je spoj dviju antičkih grčkih božica: Tihe, simbola dobre sreće i sretnog slučaja, i Ate, simbola zle sreće;  njih prati Elpida, slijepa nada, zajedno s Litama, sestrama koje ispravljaju počinjeno zlo, dajući tako toj dvostrukoj božici značenje što ju čini bližom renesansnom modelu.
Kao božica blagostanja, Fortuna u ruci drži rog izobilja iz kojega ćudljivo dijeli svoje darove.
U zbirci Carmina Burana prikazana je kao kraljica s krunom koja sjedi usred svojega kola držeći dva razmotana svitka u rukama. Oko kola, u smjeru kazaljke sata, vide se četiri muške figure: uspravljen mladić, s lijeve strane kola, uz kojega stoji tekst REGNABO (vladat ću); vladar s krunom i žezlom na tronu na vrhu kola, uz kojega stoji tekst REGNO (vladam); kralj s krunom, s desne strane kola, okrenut naglavce, uz kojega stoji tekst REGNAVI (vladao sam); muški lik oboren ispod kola, uz kojega stoji tekst SUM SIN REGNO (bez kraljevstva sam). Kolo se opet može pokrenuti, zavrtjeti se u istom smjeru, ponavljajući iste kretnje, koje će u doba baroka, u otporu prema raspojasanosti renesanse, oslanjajući se ponovno na mnoge postulate srednjega vijeka, pretvoriti u temeljni mehanizam opomene, u kotač torture svijesti i savjesti postrenesansnog čovjeka, onako kako je to kodificirao Ivan Gundulić na početku "Osmana":
Kolo sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli, gori ustaje.
preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.

ponedjeljak, 21. studenoga 2011.

KOPUN, prvi dio

Na ovogodišnjem interliberu sam kupio samo jednu knjigu – leksikon Marina Držića u izdanju Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža". Svaku večer s velikim užitkom uzimam knjižurinu od par kila i par stotina stranica u ruke i polako je listam pronalazeći zanimljive stvari… Za početak lekikografska crtica "Kopun"…

Kopun, uškopljeni mladi pijevac. Pijetlić se kastrira u dobi od 3 do 4 mjeseca. Potom životinja posebno kaloričnom prehranom i zbog namjerno ograničena prostora kretanja postaje tusta, osobito mekana mesa prožeta masnim naslagama. Doseže težinu od 3,5 do 5, pa čak i 6 kg. Već je od visokoga srednjega vijeka pečeni, nadjeveni i na druge različite načine spravljeni kopun bio iznimna poslastica i birani gastronomski ures otmjenih feudalnih stolova. Kopune su u XVII. st. uzgajali u krletkama koje su visjele u mračnoj prostoriji i hranili ih valjušcima od ječmenog brašna, prosa, zobi, kuhane riže te pastilama od anisa i mošusa.
U Marina Držića kopuna spominje Pomet u Dundu Maroju (I, 2), najprije kao kapunića koga mu primeću u ispražnjenu pliticu uz guščicu, da bi u glasovitu monologu – znamenitu gastronomsko-gurmanskom katalogu (II, 1), u kojem do izražaja dolazi njegov razvijeni hedonizam kao važna svjetonazorska karakterna sastavnica toga lika,, središnje mjesto zauzima upravo kopun: sjedeći za trpezom s Ugom Tudeškom, Pomet opisuje kopuna veličine guske kakva njegove "oči nigda nijesu prije vidjele". Nije bio siguran je li kopun isprigan ili ispečen, ali "imaše njeku hrustu na sebi koja mi oči zanošaše, srce mi veseljaše, apetit mi otvoraše". Na tom začudnom pladnju uz kopuna se se našle dvije jarebice, komad pečene teletine, "polovica zadnja od zečića" nadjevena slaninom i klinčićima, a sve je okruživao vijenac pečenih kosovića. Ugov i Pometov kopun bio je, uz to, nadjeven ptičicama, smokvama, grožđicama, lukom i različitim mirodijama. Nije stoga čudno da je Pomet, u gurmanskom zanosu, hvalio onodobnoga chefa kao "kurvina kuhača" koji od "onoga kapuna galantarije biješe učinio".
preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.
 
Sjedeći za trpezom s mojijem Tudeškom, a pečeno bijahu donijeli – pjat, u njemu kapun. Gledam, ali je guska, ali što drugo. Onoliko velika kapuna moje oči nigda nijesu vidjele. Ispečen? Gledah, ali je isprigan ali je ispečen. Imaše njeku hrustu na sebi koja mi oči zanošaše, srce mi se veseljaše, apetit mi otvoraše. Oko njega dvije jarebice oblahne, a sok iž njih rosi. Pjat urešavahu s strana peča vitelja mesa od mlijeka, koja para da govoraše: "Jeđ me, jeđ me", i polovica zadnja od zečića, lardica okolo nazadijevana, a garofalići neistučeni nakićena, koja para na trpezi mirisom da stvaraše veselo, drago prolitje; a na krajijeh od plitice uokolo nakitili bijehu kosovića; drazijeh kosovića, turdius inter avibus, koji paraše da se uokolo uhitili bijehu i da u veras pojući govoraše: "Blaženi, uzmite!" i u tjezijeh delicijah stojeći u kontemplacijoni bijeh otišao in estasis. (Marin Držić: Dundo Maroje, II-1, Pometov monolog)

pjat – tanjur; oblahan – okrugao; peča – komad; vitelji – teleći; lardica – komadići slanine; garofalić – karanfilić; turdius inter avibus – Pomet pogrešno govori latinski, trebalo bi turdius inter aves (drozd među pticama); veras – stih; kontempacijon – razmatranje; in estasis – u zanos