FORTUNA, prvi dio

Evo još jedne zanimljive lekikografske crtice iz "Leksikona Marina Držića"!

Pojam fortune koji je u XVI. st. zaokupio svijest i determinirao mnoge postupke renesansnog čovjeka, sinteza je antičkih shvaćanja Usuda i srednjevjekovne predodžbe Fortune kao vladarice kotača sudbine kojim hirovito upravlja, otprilike onako kako je prikazana u zbirci vagantskih pjesama iz XIII. st., poznatih pod nazivom Carmina Burana.

U antičkom Rimu Fortuna je božica sudbine. Samovoljna, neumoljivo vlada egzistencijom, ne čineći to iz zloće ili mržnje, nego je potpuno ravnodušna prema posljedicama svojega čina. Zato je najčešće prikazana kao slijepa božica ili kao žena s kormilom u ruci. Ona je spoj dviju antičkih grčkih božica: Tihe, simbola dobre sreće i sretnog slučaja, i Ate, simbola zle sreće;  njih prati Elpida, slijepa nada, zajedno s Litama, sestrama koje ispravljaju počinjeno zlo, dajući tako toj dvostrukoj božici značenje što ju čini bližom renesansnom modelu.

Kao božica blagostanja, Fortuna u ruci drži rog izobilja iz kojega ćudljivo dijeli svoje darove.

U zbirci Carmina Burana prikazana je kao kraljica s krunom koja sjedi usred svojega kola držeći dva razmotana svitka u rukama. Oko kola, u smjeru kazaljke sata, vide se četiri muške figure: uspravljen mladić, s lijeve strane kola, uz kojega stoji tekst REGNABO (vladat ću); vladar s krunom i žezlom na tronu na vrhu kola, uz kojega stoji tekst REGNO (vladam); kralj s krunom, s desne strane kola, okrenut naglavce, uz kojega stoji tekst REGNAVI (vladao sam); muški lik oboren ispod kola, uz kojega stoji tekst SUM SIN REGNO (bez kraljevstva sam). Kolo se opet može pokrenuti, zavrtjeti se u istom smjeru, ponavljajući iste kretnje, koje će u doba baroka, u otporu prema raspojasanosti renesanse, oslanjajući se ponovno na mnoge postulate srednjega vijeka, pretvoriti u temeljni mehanizam opomene, u kotač torture svijesti i savjesti postrenesansnog čovjeka, onako kako je to kodificirao Ivan Gundulić na početku "Osmana":

Kolo sreće uokoli

vrteći se ne pristaje:

tko bi gori, eto je doli,

a tko doli, gori ustaje.

preuzeto iz "Leksikona Marina Držića", Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 2009.