Prije nekoliko mjeseci, čistom igrom slučaja, dobio sam od kolegice hrpu poštanskih maraka iz cijeloga svijeta. Kao klinac sam ih sakupljao, pa me ta prozirna vrećica odmah podsjetila na djetinjstvo i opčinjenost šarenim sličicama. Potaknut već davno zaboravljenim dječačkim osjećajem, iz podruma kod staraca izvukao sam svoj stari album, pomalo raspadnut i vlažan, vrlo skroman veličinom i popunom, i stvari su krenule, prirodno vodeći jedna drugoj – kupovina novog i većeg albuma, sortiranje, preslagivanje, popunjavanje.
Za oko mi je tada zapela jedna marka još iz vremena SFRJ, na kojoj je slika poštara koji s osmijehom na licu donosi pismo, a primatelj je jednako tako nasmiješen i preuzima. I gledao sam tu pomalo socrealističku marku i pitao se, onako nostalgičarski kako već ja i znam, gdje su ta vremena. Vremena kad smo pisali pisma. Ponekad su bila kratka odražavajući trenutke pomanjkanja svih ideja i trenutke pustoši bez ikakvih događanja. A nekad su bila duga i prepuna ludih događanja, otkačenih zamisli i ljubavnih jadikovki. Sjećam se kako sam tih dana svakodnevno zavirivao u poštanski sandučić nestrpljivo iščekujući odgovor. Nije bilo e-maila, mobitela, a telefonom je bilo bezveze razgovarati jer biste u pismo uvijek stavili ono što iz nekog razloga ne biste mogli izreći na telefonu.
Ponukam masivnim nostalgičarskim silama, odlučio sam uključiti pisanje pisama u svoj odnos s djelom Marina Držića, ili točnije - s Marinom Držićem. Pišem mu pisma. Kome? Pa njemu, Marinu Držiću. Zar on nije mrtav? Pa što onda, napisao sam već nekoliko pisama i baš lijepo komuniciramo. Da budem precizniji, ja sasvim lijepo komuniciram s njim. Pa je li ih šalješ? Šaljem, naravno, pa kakvo bi to pismo bilo koje nije prošlo kroz poštu, ruke poštanskih službenika, pomalo se zaprljalo i izgužvalo guranjem u poštanski sandučić. Pa kome ih šalješ? A kome da ih šaljem? Šaljem ih sebi. Znam da zvuči ludo, ali za sada mi se to čini kao najbolje rješenje. I, o čemu mu pišeš? O svemu i svačemu: što mislim o njemu, njegovim likovima, što osjećam čitajući njegove riječi i riječi o njemu, o mojim nedoumicama i nedavnim događanjima. Obraćam mu se kao prijatelju, i pisma su ponekad radosna, ponekad jako tužna,…
U svakom slučaju, evo omotnica. Osim što su sama pisma ukrašena i iscrtana, pazio sam da i omotnice ukrasim Držićevim riječima i svojim crtežima, a i vodio sam računa o poštanskim markama.
